Poezija



Autor ovog stiha dolazi iz generacije "Sredozemusa" koja je sve do današnjih dana imala običaj sakupljati kartonske kutije za cipele, kako bi se u njima prikrio javni stid darivanja cvijeća djevojci. Ne znajući zašto, ta me je činjenica opterećivala od rane mladosti i tjerala me na pomisao kako valja što prije naći djevojku, da joj se donese cvijet na očigled svjetine, demonstrativno... Sakupljale se godine, s njima žurno i djevojke. Sklapali se brakovi, rađala se djeca. Slijedile rastave - i sve što je uz njih zamislivo i nije. Donosilo se cvijeće, ali sve rjeđe, jer su za njim stizali teški računi.

Kad me ovog ljeta potresla vijest da iz Amerike stiže u Rovinj moja nikad preboljena ljubav, nije preostalo vremena za slične cvjetne lakrdije. Našao se podno sv. Fume, ne znajući kako, kada i čime sam tamo letio. Sve Rovinjke odjednom, sličile su Vesni. Jedna mi je čak predstavi u mladoj dobi nego kad sam je upoznao. Elegantno uspravna, promarširala je posve mi blizu, kose, boje i stila tako dobro poznate, prekrivala joj čitava leda. Opružne noge odavale su stil lebdenja u atmosferi ulice prema gradskoj tržnici i nestajale u sigurnom pravcu druge obale. Drhtavicu tek je Nietzsche spazio dovikujući:
"Ja sam sve što ne zna kamo da se kreće". Velikan nije ni slutio da je time prouzročio jedan drugi jalovi stih pokraj svoga. Inače bi ispod brka skresao: "Jao, ovo ti je gore od kartonske kutije!" I Puškin je tu odjednom preko puta zaskočio, odmjeravajući razbacana, da se po njima gazi platna, mrmljajući:
"Slikarčić jadni crno boji sliku što naslika je genije...", ne znajući da to nisu bila platna već nešto mnogo više: sve sama njena Augusta Šesnajsta. Pred čitateljem se branim da moj stih ne pjeva kutiji za cipele.
Pjeva ga glasno jednom šarmu koji je upravo defilirao tu pored mene, Vesni.
Pjeva ga svim Vesnama koje su danas dočaravale moju Vesnu, samo meni, i nikom više...

Bez zavisti čestitam kontrolorima emotivnog, čeličnih odrastanja, podložnih tek zamiranju u toru pragmaticnih mirenja i u glomaznim društvenim ogradama ukrašenim estetskim kičem... Emocija, kronično uspavana, suzdržana, potisnuta - tek čeka svoje akutno buđenje, da u obliku vulkanske erupcije izlije sve prikriveno, zataškanu podsvijest, narav zarobljenu u celofanu lažnih ponosa što posramljuju i podvrgavaju etički, moralno i vjerski sve ljudsko, sveto u nama. Zato vičem svoju suzu vjecno prikrivenu društvenim okom. Kunem nametnuti razum što Odu življenja lažnim putima skreće na škripuće daske nabubanih dijaloga, zagovara umiranje kad se najžešce izgara dolje u životnom blatu.


Severino